Sjeverna regija
Komentar: Vraćamo se na scenu Centra za kulturu. Ona je sada prekrivena snijegom. U tami sale, iza naših leđa, odjekuje jedno usamljeno zvono. Izgubljeno jagnje? S lijeve strane mrtvački odar, upaljena svijeća, ožalošćeni. S desne strane sto sa kariranim stolnjakom, usamljena konobarica. Sahrana i kafana se pretaču i prelivaju jedna u drugu. Konobarica: Kako mi je drago što vas vidim, uf, što mi je žaooooo… Kako mi je milo, e, baš mi je žao… Zapjeva se narodnjak. Pije se za dušu pokojnika sve dok pokojnik ne ustane da i on popije za dušu... Čiju? Za dušu sjevera koji se spustio na primorje ili otišao vani. Za dušu mladih koji nemaju perspektivu. Za dušu konobarica koje su diplomirale sociologiju i vratile se u kolotečinu rodnog kraja. Smijeh i tuga. Groteska. Tragikomedija. Nakon performansa momci iz Ulcinja uzimaju metle u svoje ruke i čiste snijeg. Ne dozvoljavaju drugima da im pomognu – oni će. Evo su sad došli ovi s primorja na sjever da rade.
Lena: Performans sjeverne regije bio je skup naše posvećenosti, a mogu slobodno reći i dokaz da smo zadatak prihvatili profesionalno. Trudili smo se da prikažemo duh sjevera – snijeg, planinu, glasno pričanje i običaje koji su, kao urezani u stijene, ostali postojani među tim planinama. Naša izvedba bila je svojevrsna definicija sjevernjačkog mentaliteta – tragedija ispričana kroz komediju. Prikazali smo sahranu i prateće običaje, složene porodične odnose u kojima je snaha uvijek za sve kriva, ali i istu tu snahu koja drži do sebe. Istakli smo i vječitu molbu političara za asfalt, kao i spoj dvije vjere koje žive složno. Neizostavno je pomenuti i detalj s komšijom kojem „zvone” ovce, motiv gusala i lova – simbole koji snažno oslikavaju sjevernjački identitet. Tokom organizacije trudili smo se da svaki lik nosi upečatljiv karakter (inspirisan stereotipom ljudi koji svako od nas posjeduje u svojoj okolini), jer vremena za smišljanje teksta nije bilo. Na kraju, želim da se zahvalim drugarima sa Cetinja, koji su bez ijedne riječi pristali da učestvuju u našem performansu i podarili mu posebnu čar.
Centralna regija
Komentar: Dan završavamo podsjećanjem na tragičan i bolan događaj. Mladi iz Podgorice i Cetinja imaju zadatak da predstave centralnu regiju Crne Gore. Predstavljanje se pretvara u dvadesetominutni pank performans. Energija pršti na sve strane, skače se metrima u vazduh, bije se zabjelački rap battle, politički govori se vrište u utikač od produžnog kabla, iz ormara ispadaju potrošeni političari, hrane nas i maze pršutom, biju glavom o zid, čekaju Novu godinu u mraku… Za kraj se pale svjetla, sitna treperava svjetla. Za žrtve. Teško je išta reći. A potreba da se nešto kaže postoji.
Damjan: Kao glavni motiv koristili smo biblijsko stvaranje svijeta. "Kako je Bog stvarao svijet tako je stvarao i Crnogorce". Kroz 8 dana (sa sedmim neradnim) probali smo da idemo u što "crnogorskije" ekstreme, da bismo iz toga ekstremnog apsurda na kraju došli do naše svakodnevice. Rađali smo se, pa smo umirali, pa spavali, onda još malo spavali, pa smo hrkali, vikali, svađali se, mirili se, išli u svatove sa Kraljem Nikolom, davili se pršutom i pečenicom, sanjali o Beogradu i što sve ne. Obesmislili smo politiku i sve što mladima staje na put u odnosima i udaljava nas. Performans je završio ponedeljkom kako je i počeo, sve što počinje kod nas, nikad da se završi, pa ponovo počne. Ovaj put čekali smo novu godinu i bilo nam je važno da spomenemo kako je ova godina počela i čiji su počeci na monstruozni način prekinuti.
Južna regija
Komentar: Krofne, krofne! Peškiri za 15e. Suncobrani i ležaljke. Nedjelja je i ništa ne radi. Sa sjevera smo otišli na jug, na plažu punu turista koji plaćaju skupe ležaljke, žderu i obitavaju u haosu neorganizovanog turizma u sred sezone. Parapet je mjesto susreta mladih, lokal u Baru, gdje se ogovara i spletkari, a onda kad neko umre ostaje urezana rečenica: Mi s primorja volimo kad neko umre.
Sahrane i svadbe su uzvišeni trenuci našeg balkanskog postojanja, pa se ne propušta prilika za šotu ili užičko kolo, a maramče se vrti li vrti. Slave se svi praznici, ali: Od sedam pravila koja postoje u Islamu, mi poštujemo samo jedno – ne jedemo svinjsko meso.
Lara: Naš tim, imao je zadatak da kroz performans prikaže običaje, svakodnevni život i duh naše južne regije, Bara i Ulcinja. Performans je bio podijeljen u pet scena. Prva scena prikazivala je ljeto u Ulcinju, vrijeme plaža, mora i turizma. Prikazali smo prodavce krofni, kojih ima na svakom ćošku, visoke cijene i sve one zanimljive situacije koje su svakodnevica na obali tokom sezone.
Druga scena se desila u jednom kafiću u Baru. Tu smo pokazali tipičnu atmosferu razgovora uz kafu, ogovaranja, dolazaka nepozvanih i pozvanih gostiju i priča koje kruže među ljudima. Sjedjeli smo minut i po, a ljudi inače sjede od jutra do mraka. Treća scena bila je posvećena proslavi Bajrama kod muslimana. Prikazali smo običaje, pozdrave i toplinu kojom se dočekuju gosti. Posebno smo pazili da sve bude izvedeno s poštovanjem i realnošću, kako bismo prikazali bogatstvo različitih kultura u našoj regiji. Četvrta scena prikazivala je sahranu, gdje smo željeli da pokažemo kako i u teškim trenucima ljudi izražavaju poštovanje, solidarnost i zajedništvo. Na kraju, peta scena bila je svadba!!! Vesela, razigrana i puna energije. Završili smo naš performans uz pjesmu, igranje i smijeh, pokazujući da život u našem kraju, uz sve uspone i padove, uvijek teče uz radost i zajedništvo. Svi smo se mnogo trudili da sve ispadne kako treba. Vježbali smo, dogovarali se, pomagali jedni drugima i stvarno dali sve od sebe. Na kraju, ponosno smo stajali na sceni jer smo znali da smo dostojno predstavili Bar, Ulcinj i duh juga.
Miloš: Performans naše južne regije nastao je iz želje da na ovaj način prikažemo ono što smatramo problematičnim u našem društvu: sklonost ljudi ka ogovaranju, lažnim prijateljstvima i površnim odnosima, da ukažemo na lošu organizaciju turizma, kao i način na koji se naš narod raduje i tuguje. Pored toga, na duhovit način smo želeli da se osvrnemo na selektivno poštovanje verskih načela u našem društvu, kako pojedine zakone poštujemo, dok druge, naročito one koji se tiču naših poroka, olako opravdavamo i svesno zanemarujemo.