✧˚ ༘⋆.˚⤷      
Četvrtak, 16/10/2025

Komentar:
Put do Pljevalja je stvarno bio baš dug i iscrpljujući.

– Kako biste opisali današnji dan?
– Koja je najduža riječ u našem jeziku?
– Pričaš o putu ili?
– Ne, ne, o cijelom danu.
– Muka, naporno.

RADIONICA ANGAŽOVANE UMJETNOSTI
Komentar: Iz muke se otvaraju teme

– Šta je ono o čemu biste voljeli da pričate, a mislite da je to tabu?

– U školama je tabu pričati o mentalnom zdravlju.

– Ja sve ovo pričam jer sam iz svog budžeta drugaricama platila sigurno dva abortusa.

– Imam manje značenje oko ovo teme.

– Oko nas primjećujemo nasilje nad ženama.

– U Ulcinju se otvorio Burger king i svi su tamo išli da jedu i onda sam ja sa drugaricom tamo pošla i došli su cura, onako je bila, da kažem, provokativno obučena – ali je imala vjerenički prsten – i taj s kojim je došla je sigurno bio njen vjerenik. I onda je samo odjednom poslužavnik odletio ka zidu, on je nju za kosu vukao… Sve je letjelo, da ti se zgadi taj hamburger koji si platila 10 eura. I niko nije reagovao.

– Nije moj problem.

– Mi non-stop pričamo ovako o nekom problemu, a šta je korijen?

– Mislim da danas u Crnoj Gori uopšte ne treba da pričamo o ženskim pravima.

– Ženska prava nisu problem.

– Prava žena kao da se rešavaju mizandrijom, a to je pogrešno.

– Imali smo u školi prezentaciju za 8. mart i dječaci nisu bili prisutni niti su bili pozvani. Profesorica je insistirala da je to samo ženska stvar i da se njih ne tiče.

– Hoću da budem savjesna građanka, a onda ja budem kriva. Opekla sam se!

– Nekim ljudima se ne može pomoći.
Komentar: Ali nas to ne uskraćuje da uradimo onoliko koliko je do nas i tako pokušamo da pomognemo.

– Fali nam komunikacija. Mi ne komuniciramo.

– Niko se ne ljubi na ulici.

– Strah čovjeku kalja obraz često.
Komentar: Naravno, dotakli smo se i trauma iz djetinjstva…

– Kako je počelo, dobro je završilo.
Komentar: …bunta, straha, komunizma i cenzure, panka, nasilja, nasilja nad ženama, gradova i sredina iz kojih dolazimo, LGBTQ+ zajednice, 8. marta, mentalne higijene i zdravlja, zbližavanja…

– Kako je počelo, dobro je završilo.

Komentar:
Dan počinje pozdravom…

– Što se rola!

Komentar:
Pa se pođe u supermarket…

– Sad ćemo da duvamo. 

Komentar:
I čitav dan, po cijelom gradu duvaju se i lete baloni od sapunice…

LIKOVNA RADIONICA
Komentar:
Pet grupa, pet plakata – prešli smo nivo
i popeli se na trodimenzionalnost.

– Nije baš prijatan osećaj kad ti neko početnu 
ideju uruši i dopuni je na svoj način, poništavajući ono što si izgradio. 

RADIONICA KREATIVNOG PISANJA

Komentar:
Počinjemo sa četiri pojma:


Gelecek (tur. budućnost)  

Rinia (alb. mladost)

Oбщее благо (rus. opšte dobro)

Khetanipe (rom. zajedništvo)

Komentar:
Završavamo sa bezbroj parola


Kraj naše budućnosti?

Budućnost nema kraj

Ostaci mladosti

Mi smo zajednica

(U)opšte dobro?

Srcem ka razlikama, razumom ka zajedništvu

Budućnost buć

Bludućnost

Prošlost kreira budućnost

Ako si mlad, ne budi slab

Neka nam bude bolje da bi bili dobre volje

Zajedno do zagrljaja

Naše ruke smanjuju muke

Tuga u samoći, ljubav je u zajedničkoj moći

Razlike postoje kad se dvoje razdvoje

Oči naše spajaju i vaše

Srcem ka razlikama, razumom ka zajedništvu

Kao ključ uz bravu, kao cvijet uz travu, tako i ljudi u paru

Svi zajedno, zajedno za sve

Zajedno do kraja, ljubav nas spaja

Jedino zajedno

Unity gives us strenght

Ne samo do pošte čini dobro opšte

Nisi star dok si mlad, ti si mlad dok si star

Momče mlado novom džadom

Čedo mlado, novom džadom

Niko ne mora da bude star

Prohujalo s mladosti

Opšte danas za dobro sjutra

Svako dobro nije opšte

Kad dobro postane opšte

Dobro je kad je opšte

Dobro bilo opšte dobro

Budućnost – sad i nikad više

Sad, a ne kad

Izgubljeni u budućnosti

Budućnost je mogućnost

Korijen budućnosti

Budućnost dolazi, mladost prolazi

…

– Šta se dešava u vašoj grupi?

– Evo, svađamo se oko slogana

POEMA U DVA GLASA


Druženje u meni budi kreativnost. 

Za kreativnost su potrebni pokret i razgovor – 

bez njih nema budućnosti. 


Što se rola? 

Reno Kangu je moja budućnost.

Kad sjednem u Reno Kangu, putujem u budućnost.


Dobar razgovor je ključ konekcije.

A dobra konekcija nam je omogućila da razgovor traje satima.


Za kupovinu auta je potreban rad – 

без работа няма бъдеще 


Druženje poslije rada je jako fino,

ali zato pokret rada kod mene izaziva žeđ. 

Konstantno kretanje izaziva žeđ. 


Da li se žeđ sa konekcijom može zadovoljiti razgovorom, ili se druže samo ljudi koji imaju isti Reno Kangu?

To auto je stvarno moja beba.

Slučajno sam napravio bebu jer sam bio žedan.


Koja je najduža riječ u našem jeziku?

Pričaš o putu ili…?

Ne, ne, o cijelom danu. 

Đe si mladosti? Ku jeni rini? 

Pokret mog oka razvija slobodu gledanja u dalj.

Bube i paraziti iz mog Reno Kangua su mi se uvukli pod kožu.

Što se rola?

Kako je počelo, dobro je završilo.

Prvi dan stvori se nebo. 

Drugi dan Zabjelo. 

Treći dan City kvart. 

Kako je počelo, dobro je završilo. 

Cetinje niko nije stvorio, njega smo otkrili. 

Ostaci mladosti 

U Pljevljima je teško biti alternativan. 

Ostaci mladosti

U Ulcinju se otvorio Burger king

Ostaci mladosti

i svi su išli tamo da jedu

došla je jedna cura,

bila je onako, da kažem, provokativno obučena,  

ali je imala vjerenički prsten 

i taj s kojim je došla je sigurno bio njen vjerenik 

Odjednom je poslužavnik odletio ka zidu, 

Za kosu je vukao… 

Sve je letjelo 

da ti se hrana zgadi!

Kao ključ uz bravu, kao cvijet uz travu, tako i ljudi u paru

I niko nije reagovao.

Nekim ljudima se ne može pomoći 

Kao ključ uz bravu, kao cvijet uz travu, tako i ljudi u paru

Ja sve ovo pričam jer sam iz svog budžeta drugaricama platila sigurno dva abortusa. 

Hoću da budem savjesna građanka, a onda ja budem kriva. Opekla sam se! 

Kao ključ uz bravu, kao cvijet uz travu, tako i ljudi u paru

Mi non-stop pričamo ovako o nekom problemu, a šta je korijen?

Ođe se niko ne ljubi na ulici, 

kad se poljubi upiru prstom, zgražavaju se, viču, ogovaraju

Kao ključ uz bravu, kao cvijet uz travu, tako i ljudi u paru

A u Baru su, recimo, ljudi baš složni i žive zajedno

Kako je počelo, dobro je završilo.

Pričali smo o stvaranju. 

Stvaranju čega? 

Stvaranju svijeta. 

Čekali smo Novu godinu. 

Na Cetinju. 

A onda je došao prvi januar. 

U Crnoj Gori tako počinju godine. 

Prvim januarom.



Komentar:
Dan završavamo podsjećanjem na tragičan i bolan događaj. Mladi iz Podgorice i Cetinja imaju zadatak da predstave centralnu regiju Crne Gore. Predstavljanje se pretvara u dvadesetominutni pank performans. Energija pršti na sve strane, skače se metrima u vazduh, bije se zabjelački rap battle, politički govori se vrište u utikač od produžnog kabla, iz ormara ispadaju potrošeni političari, hrane nas i maze pršutom, biju glavom o zid, čekaju Novu godinu u mraku… Za kraj se pale svjetla, sitna treperava svjetla. Za žrtve. Teško je išta reći. A potreba da se nešto kaže postoji.

Damjan: 
Kao glavni motiv koristili smo biblijsko stvaranje svijeta. "Kako je Bog stvarao svijet tako je stvarao i Crnogorce". Kroz 8 dana (sa sedmim neradnim) probali smo da idemo u što "crnogorskije" ekstreme, da bismo iz toga ekstremnog apsurda na kraju došli do naše svakodnevice. Rađali smo se, pa smo umirali, pa spavali, onda još malo spavali, pa smo hrkali, vikali, svađali se, mirili se, išli u svatove sa Kraljem Nikolom, davili se pršutom i pečenicom, sanjali o Beogradu i što sve ne. Obesmislili smo politiku i sve što mladima staje na put u odnosima i udaljava nas. Performans je završio ponedeljkom kako je i počeo, sve što počinje kod nas, nikad da se završi, pa ponovo počne. Ovaj put čekali smo novu godinu i bilo nam je važno da spomenemo kako je ova godina počela i čiji su počeci na monstruozni način prekinuti. 

Baba bez penzije osta. 

Ču, đe ću, idem ovamo da šmrčem. 

Ne mogu da pijem –

Samo nisi jela ništa. 

Majki ćeš reć da si pošla da se drogiraš. 

Komentar: 
Krofne, krofne! Peškiri za 15e. Suncobrani i ležaljke. Nedjelja je i ništa ne radi. Sa sjevera smo otišli na jug, na plažu punu turista koji plaćaju skupe ležaljke, žderu i obitavaju u haosu neorganizovanog turizma u sred sezone. Parapet je mjesto susreta mladih, lokal u Baru, gdje se ogovara i spletkari, a onda kad neko umre ostaje urezana rečenica: Mi s primorja volimo kad neko umre. 

Sahrane i svadbe su uzvišeni trenuci našeg balkanskog postojanja, pa se ne propušta prilika za šotu ili užičko kolo, a maramče se vrti li vrti. Slave se svi praznici, ali: Od sedam pravila koja postoje u Islamu, mi poštujemo samo jedno – ne jedemo svinjsko meso. 


Lara: 
Naš tim, imao je zadatak da kroz performans prikaže običaje, svakodnevni život i duh naše južne regije, Bara i Ulcinja. Performans je bio podijeljen u pet scena. Prva scena prikazivala je ljeto u Ulcinju, vrijeme plaža, mora i turizma. Prikazali smo prodavce krofni, kojih ima na svakom ćošku, visoke cijene i sve one zanimljive situacije koje su svakodnevica na obali tokom sezone.

Druga scena se desila u jednom kafiću u Baru. Tu smo pokazali tipičnu atmosferu razgovora uz kafu, ogovaranja, dolazaka nepozvanih i pozvanih gostiju i priča koje kruže među ljudima. Sjedjeli smo minut i po, a ljudi inače sjede od jutra do mraka. Treća scena bila je posvećena proslavi Bajrama kod muslimana. Prikazali smo običaje, pozdrave i toplinu kojom se dočekuju gosti. Posebno smo pazili da sve bude izvedeno s poštovanjem i realnošću, kako bismo prikazali bogatstvo različitih kultura u našoj regiji. Četvrta scena prikazivala je sahranu, gdje smo željeli da pokažemo kako i u teškim trenucima ljudi izražavaju poštovanje, solidarnost i zajedništvo. Na kraju, peta scena bila je svadba!!! Vesela, razigrana i puna energije. Završili smo naš performans uz pjesmu, igranje i smijeh, pokazujući da život u našem kraju, uz sve uspone i padove, uvijek teče uz radost i zajedništvo. Svi smo se mnogo trudili da sve ispadne kako treba. Vježbali smo, dogovarali se, pomagali jedni drugima i stvarno dali sve od sebe. Na kraju, ponosno smo stajali na sceni jer smo znali da smo dostojno predstavili Bar, Ulcinj i duh juga.

Miloš: 
Performans naše južne regije nastao je iz želje da na ovaj način prikažemo ono što smatramo problematičnim u našem društvu: sklonost ljudi ka ogovaranju, lažnim prijateljstvima i površnim odnosima, da ukažemo na lošu organizaciju turizma, kao i način na koji se naš narod raduje i tuguje. Pored toga, na duhovit način smo želeli da se osvrnemo na selektivno poštovanje verskih načela u našem društvu, kako pojedine zakone poštujemo, dok druge, naročito one koji se tiču naših poroka, olako opravdavamo i svesno zanemarujemo.

Komentar: Radna kafa u Centru za kulturu. Vrše se pripreme za muzičku radionicu. Gorana i Andrija su uzbuđeni jer ne znaju šta ih čeka. Gorana shvata: Meni je šifra za wifi “konekcija”. 

Po prvi put izlazimo na scenu Centra za kulturu. Gorana predlaže da svi počnu da proizvode neki zvuk, Andrija podstiče da se uzmu i instrumenti. I, počinje da se stvara muzika. Andrija nam šapuće sa strane: Upravo smo završili ono što smo planirali da radimo prva dva sata. 

Na radionici stvaramo ritam i melodiju. Pali se mikrofon. Kolektivno se govori poema koja je nastala na radionici kreativnog pisanja. 


Komentar: Vraćamo se na scenu Centra za kulturu. Ona je sada prekrivena snijegom. U tami sale, iza naših leđa, odjekuje jedno usamljeno zvono. Izgubljeno jagnje? S lijeve strane mrtvački odar, upaljena svijeća, ožalošćeni. S desne strane sto sa kariranim stolnjakom, usamljena konobarica. Sahrana i kafana se pretaču i prelivaju jedna u drugu. Konobarica: Kako mi je drago što vas vidim, uf, što mi je žaooooo… Kako mi je milo, e, baš mi je žao… Zapjeva se narodnjak. Pije se za dušu pokojnika sve dok pokojnik ne ustane da i on popije za dušu... Čiju? Za dušu sjevera koji se spustio na primorje ili otišao vani. Za dušu mladih koji nemaju perspektivu. Za dušu konobarica koje su diplomirale sociologiju i vratile se u kolotečinu rodnog kraja. Smijeh i tuga. Groteska. Tragikomedija. Nakon performansa momci iz Ulcinja uzimaju metle u svoje ruke i čiste snijeg. Ne dozvoljavaju drugima da im pomognu – oni će. Evo su sad došli ovi s primorja na sjever da rade.

Lena: Performans sjeverne regije bio je skup naše posvećenosti, a mogu slobodno reći i dokaz da smo zadatak prihvatili profesionalno. Trudili smo se da prikažemo duh sjevera – snijeg, planinu, glasno pričanje i običaje koji su, kao urezani u stijene, ostali postojani među tim planinama. Naša izvedba bila je svojevrsna definicija sjevernjačkog mentaliteta – tragedija ispričana kroz komediju. Prikazali smo sahranu i prateće običaje, složene porodične odnose u kojima je snaha uvijek za sve kriva, ali i istu tu snahu koja drži do sebe. Istakli smo i vječitu molbu političara za asfalt, kao i spoj dvije vjere koje žive složno. Neizostavno je pomenuti i detalj s komšijom kojem „zvone” ovce, motiv gusala i lova – simbole koji snažno oslikavaju sjevernjački identitet. Tokom organizacije trudili smo se da svaki lik nosi upečatljiv karakter (inspirisan stereotipom ljudi koji svako od nas posjeduje u svojoj okolini), jer vremena za smišljanje teksta nije bilo. Na kraju, želim da se zahvalim drugarima sa Cetinja, koji su bez ijedne riječi pristali da učestvuju u našem performansu i podarili mu posebnu čar.

PERFORMANS

MUZEJ SAVREMENE UMJETNOSTI – Godina 2075. 


Zamislite da je godina 2075. i da ste vi mladi umjetnici koji izlažu u muzeju savremene umjetnosti. Vaš zadatak je da osmislite instalaciju koja tematizuje neku tabu temu iz određenog istorijskog razdoblja u Crnoj Gori: 

Prva grupa – period dinastije Petrovića

Druga grupa – period socijalizma

Treća grupa – 2025 (današnjica, odnosno pola vijeka unazad u odnosu na zadatak)

Četvrta grupa – 2075 (budućnost, odnosno sadašnjost u odnosu na zadatak)

Komentar: Prva grupa prikazala je seriju “živih slika”. Na slikama dominira vladar na tronu, okružen svitom ili narodom. Tematizuju se uloga žene u datom razdoblju, krvna osveta, borba za preživljavanje i glad. Figure su vrlo ekspresivne u tijelu i mimici. Iako smo svjesni da su ispred nas živa tijela, njihova statičnost čuva nešto od duha tradicionalnijeg slikarstva. 

Druga grupa kreira hermetičan performans. Veoma znakovit, ali je sa tim znakovima teško uspostaviti jasnu komunikaciju, kao da je neka zavjesa ispred vas. U mraku smo, upaljena je samo jedna baterijska lampa u rukama stražara. Stražar povremeno odmaršira duž stola i vrati se na početnu poziciju. Na stolu je nekoliko tanjira sa voćem i slatkišima. Ljudi kleče nagnuti nad tim tanjirima i jedu. Publiku odjednom pozdravlja lijepi, nasmijani, visoki momak. Čestita nam u krug Novu godinu, pa Božić, pa Bajram…

Treća grupa igra dramsku situaciju. U polumraku smo. Dnevna soba, otac, majka, ćerka i brat koji istovremeno može biti i lampa. Ulazi momak i veselo se pozdravlja sa domaćinima. Kaže da je doveo muža-kupca za njihovu ćerku. Poziva ga unutra. On odmjeri buduću suprugu, djeluje zadovoljno. Plaća i odlazi. Sve se odvija uz minimum komunikacije. Nasmijan je samo provodadžija.   
Četvrta grupa postavlja mučan performans. Kustos/vodič se ponaša kao upravnik logora. Oko njega stoje zatvorenici obmotani i prekriveni krep trakom – nekome su zapušena usta, nekome je prekriveno cijelo lice, neko je samo označen. Na tim trakama su zapisani brojevi. Kustos nam objašnjava kako se u budućnosti identitet sveo na taj broj, a pošto je pronađen lijek za smrtnost, svi žive beskonačno… To jest, žive dok im se ne ukloni broj. Demonstrira. Tijelo tupo pada. Pokazuje na momka koji pokušava da nešto kaže kroz slijepljena usta: Njegov zločin je prevelik da bi se o njemu pričalo. Kreće pobuna koja se završava neuspješno. Kustos prilazi posljednjoj žrtvi. Ona je nedorasla, moramo je eliminisati…

Ovo pred vama su poslednji ostaci mladosti. 

Dan počinje pozdravom - 

Što se rola!

Pa se pođe u supermarket- 

- Sad ćemo da duvamo. 

I čitav dan, po celom gradu duvaju se i lete baloni od sapunice. 

A đeca se iz škole vraćaju starija.


Piramida

svima je po telefon na podu. 

Tiktok, instagram - zvuk. 

Osećam se usamljeno

Nedostaje mi tata. 

Nikad nemam dovoljno para. 

Depresivna sam. 

Želim da odem odavde. 

Ne osjecam se zadovoljno u svojoj sredini

Mi ne komuniciramo 

kidanje traka 


Poema - podela na m i ž, borba

Mi se ne mešamo: Podela na gradove - ramovi, vožnja, ritam


Mi smo generacija koja ne želi da pristane na tišinu!

Želimo da se čujemo,

da naš glas odjekuje 

planinama,

kanjonima,

rijekama.

Pričaćemo o svemu što se krije

iza naših osmijeha,

anksioznosti,

nezadovoljstva

koje osjećamo.

Pričaćemo o pritisku,

da budemo savršeni

Pričaćemo o tišini odraslih

koji ne razumiju.

Treba nam prostor

gdje se možemo čuti

trebaju nam ljudi koji slušaju,

a ne samo da nam sude,

potrebna nam je ruka

i dvije riječi

,,nisi sam!”